Tamno zeleno odelo
U vazduhu se oseća težina. Korača laganim korakom, po nemirnoj stazi. Tmurni oblaci koji su se navukli iznad grada polako nestaju. Sunce pokušava da izađe i pokaže svoje lice. Malo zastajkuje i gleda. Nema prazne klupe. Koraci mu postaju sve sporiji i teži, a na licu mu se javlja umor. "Još samo malo"- pomisli. "Još samo malo, ma uspeću!" -reče tiho, dok se oko njega život odvija velikom brzinom. Njegove godine prolaze. I dalje voli da šeta najlepšim parkom, i dalje voli da oseti miris proleća. Nije mu lako. Star je. Nakon par koraka i nekoliko teških uzdaha, ugleda praznu klupu. Sada je nadomak cilja, uspeće. Uzima poslednji kvant energije, mukom se pridržava štapom i grabi napred. Uspeo je! Lice mu se najednom ozari. Oseti tako divno olakšanje. Sada sve izgeda mnogo lakše,... lepše. Posmatra Ušće, Kalemegdansku tvrđavu i ljude... Polako iz džepa kaputa, vadi flašicu vode. Uzima gutljaj, a zatim ispija pola bočice. Vidi se da mu prija.
Sunce koje se borilo sa mračnim oblacima, uspelo je da pobedi i obasja ovaj grad. U njegovim crnim očima, vidi se sreća. U tamno zelenom odelu, na klupi kraj obale, sedi gospodin u poodmaklim godinama, razmišlja o životu, unucima, radostima koje ovaj život nosi. Ne želi da se priseća tužnih trenutaka, ni rata,... nije mu do suza. Dok se priseća starih dana, i lepih vremena, iza njega se čuje zagor. On se polako okreće i smeška. Dečurlija koja je tog jutra sa majkama došla u šetnju, igrala se par metara dalje od njega. Nije mogao, a da ne pomisli na unuke koji su mu tamo daleko,... u belom svetu, gde ih očekuje bolje sutra. On podiže guste obrve kao da je naslutio da će se nešto loše desiti, a onda, par sekundi kasnije, dete koje je trčalo pade i poče da plače. Nije mu pravo. Senka razočaranja pređe njegovim licem i kao da mu je žao što nije mogao to da spreči. Ali onda se ipak osmehnu, jer zna da to sada nije ništa što u životu stvarno može da povredi. Malo oderano koleno, brzo zaceli. Jer mama poljubi i drugari oraspolože. Ali bol u srcu, u duši... e to zauvek ostaje.
Okreće pogled ka Dunavu, gleda zadubljeno ka horizontu. Srećan je. Srećan je zato što je iza sebe ostavio toliko toga, usrećio toliko ljudi, pomogao mnogima. Srećan je što njegovi potomci imaju krov nad glavom, zdravlje i ono najvažnije jedni druge... Uspeo je u životu. Uspeo je u stvaralaštvu... Sada se polako podiže, a sitne ptice koje su bile tu u blizini, odleću u mahu. Prihvata svoj stari, već malo iskrzani štap, i laganim korakom kreće dalje. Ide da vidi još sveta, da čuje još priča... nije mu još kraj. I tako stariji gospodin u tamno zelenom odelu, uglačanim cipelama, sa osmehom na licu, odlazi iz parka, u nadi da će sutra opet doći i uživati u svemu što novi dan nosi.
Sunce koje se borilo sa mračnim oblacima, uspelo je da pobedi i obasja ovaj grad. U njegovim crnim očima, vidi se sreća. U tamno zelenom odelu, na klupi kraj obale, sedi gospodin u poodmaklim godinama, razmišlja o životu, unucima, radostima koje ovaj život nosi. Ne želi da se priseća tužnih trenutaka, ni rata,... nije mu do suza. Dok se priseća starih dana, i lepih vremena, iza njega se čuje zagor. On se polako okreće i smeška. Dečurlija koja je tog jutra sa majkama došla u šetnju, igrala se par metara dalje od njega. Nije mogao, a da ne pomisli na unuke koji su mu tamo daleko,... u belom svetu, gde ih očekuje bolje sutra. On podiže guste obrve kao da je naslutio da će se nešto loše desiti, a onda, par sekundi kasnije, dete koje je trčalo pade i poče da plače. Nije mu pravo. Senka razočaranja pređe njegovim licem i kao da mu je žao što nije mogao to da spreči. Ali onda se ipak osmehnu, jer zna da to sada nije ništa što u životu stvarno može da povredi. Malo oderano koleno, brzo zaceli. Jer mama poljubi i drugari oraspolože. Ali bol u srcu, u duši... e to zauvek ostaje.
Okreće pogled ka Dunavu, gleda zadubljeno ka horizontu. Srećan je. Srećan je zato što je iza sebe ostavio toliko toga, usrećio toliko ljudi, pomogao mnogima. Srećan je što njegovi potomci imaju krov nad glavom, zdravlje i ono najvažnije jedni druge... Uspeo je u životu. Uspeo je u stvaralaštvu... Sada se polako podiže, a sitne ptice koje su bile tu u blizini, odleću u mahu. Prihvata svoj stari, već malo iskrzani štap, i laganim korakom kreće dalje. Ide da vidi još sveta, da čuje još priča... nije mu još kraj. I tako stariji gospodin u tamno zelenom odelu, uglačanim cipelama, sa osmehom na licu, odlazi iz parka, u nadi da će sutra opet doći i uživati u svemu što novi dan nosi.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi